Ispitujući prvostepenu presudu u okvirima žalbenih navoda, Apelaciono vijeće je djelimično uvažilo žalbu branilaca optuženog Mitrović Petra, pa je preinačilo prvostepenu presudu u pravnoj ocjeni i pravnoj kvalifikaciji djela nalazeći da je optuženi ubijanjem pripadnika skupine Bošnjaka pomogao da se ista djelimično istrijebi kao nacionalna, etnička i vjerska skupina, čime je počinio krivično djelo genocid iz člana 171. tačka a) KZ BiH, u vezi sa članom 31. istog Zakona, a što se na koncu odrazilo i na izrečenu kaznu, pa je drugostepenom presudom optuženi Mitrović osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 28 (dvadeset osam) godina.
Apelaciono vijeće je našlo da je iz utvrđenog činjeničnog stanja moguće, isključujući svaku razumnu sumnju, zaključiti da je optuženi Mitrović u vrijeme izvršenja djela, svjestan postojanja tuđeg genocidnog plana, preduzeo radnje kojima je značajno doprinio njegovom izvršenju, zbog čega je u krivičnom djelu genocid učestvovao kao pomagač.
Međutim, optuženi Mitrović je preduzetim radnjama ostao pomagač samo zato što iz izvedenih dokaza proizilazi da se, isključujući svaku razumnu sumnju, ne može izvesti zaključak da je optuženi, preduzimajući radnje izvršenja za koje je oglašen krivim, postupao sa genocidnom namjerom.
Naime, za postupajuće vijeće nije sporno da je u Srebrenici u julu 1995. godine počinjen genocid. To krivično djelo, zbog svoje prirode nije moglo biti izvršeno od strane samo jednog čovjeka, već je moralo obuhvatiti aktivno djelovanje više lica, od kojih je svako imao svoju ulogu. Međutim, evidentno je da nisu svi učesnici u događajima u Srebrenici u naznačenom periodu postupali sa jednakim stanjem svijesti, niti su preduzimali iste radnje.
Uloga suda je da u svakom konkretnom slučaju utvrdi krivičnu odgovornost svakog optuženog ponaosob, a imajući u vidu njegove radnje, namjeru i umišljaj.
