Vijeće Apelacijskog odjeljenja Suda BiH je 13.3.2025. godine objavilo drugostupanjsku presudu u predmetu Zijad Nanić i drugi, kojom su optuženici Zijad Nanić i Esad Kudelić, na temelju odredbe članka 284. točka c) Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine oslobođeni od optužbe da su počinili kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 173. stavak 1. točka c) i kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika članka 175. točka a) KZBiH, a sve u vezi sa člankom 180. stavak 2. KZBiH.

Pretres pred apelacijskim vijećem je iniciran presudom od 25.9.2024. godine, kojom je prvostupanjska presuda ukinuta u odnosu na optuženike Zijada Nanića i Esada Kudelića.

Optuženici su se teretili na temelju doktrine zapovjedne odgovornosti, te je oslobađajuća presuda, u kontekstu optuženika Zijada Nanića, donesena iz razloga nedostatka prvog elementa postojanja ovakve odgovornosti, odnosa nadređeni-podređeni, s obzirom na to da je utvrđeno da pomoćnik zapovjednika za sigurnost, a koju poziciju je optuženik Nanić obnašao u inkrimiranom razdoblju, ne zapovijeda postrojbom vojne policije, već zapovjedniku brigade samo predlaže rukovođenje ovom postrojbom. S druge strane, u pogledu optuženika Esada Kudelića, koji se teretio u svojstvu komandira voda Vojne policije, vijeće je ostalo u sumnji u pogledu njegove efektivne kontrole nad vojnim policajcima koji su činili neposredne zločine, kao i u pogledu njegovog kontinuiranog stvarnog znanja o punim razmjerama takvih zločina, s obzirom na isprekidan tijek njegove zapovjedne dužnosti, zbog čega je primijenjeno načelo in dubio pro reo.

Vijeće je napomenulo da se optuženici nisu teretili niti kao neposredni izvršitelji zločina niti kao osobe koje su svojim pasivnim držanjem – odnosno nečinjenjem, doprinijela izvršenju istih. Optuženici su se teretili isključivo po odgovornosti za drugoga, objektivnom tipu odgovornosti, pravno kvalificiranoj kao zapovjedna odgovornost, gdje su uvjeti postojanja iste vrlo striktno i strogo postavljeni, s obzirom na to da se radi o specifičnom optuženju za zločine gdje optuženici nemaju direktan umišljaj spram zločina. U tom pravcu, vijeće je podcrtalo da je Tužiteljstvo kod optuženja za ovakav vid odgovornosti, bilo dužno dokazati uvjete postojanja iste, a ne krivnju optuženika crpiti na temelju njihovih pozicija, te neosporno počinjenih zločina, gdje optuženici nemaju osobni angažman.

Protiv ove presude žalba nije dopuštena.