Sud Bosne i Hercegovine objavio je tematski broj Biltena Suda, u kojem su u fokusu izdvojene određene teme od posebnog značaja za pravnu i stručnu javnost. Ovaj broj predstavlja novinu u pristupu, s obzirom na to da su umjesto općeg pregleda prakse, pažljivo odabrane teme koje su u proteklom periodu bile posebno aktualne.

Centralna tema ovog izdanja odnosi se na zakonitost pribavljenih dokaza u kaznenom postupku, s posebnim naglaskom na izazove koje donosi korištenje suvremenih sredstava komunikacije, uključujući kriptovane aplikacije. Kroz prikaz domaće i međunarodne prakse, Bilten nudi analizu pravnih standarda i dilema koje prate ovu kompleksnu oblast, bez zauzimanja stava, ali s ciljem boljeg razumijevanja i stručne rasprave.

Poseban prostor u Biltenu posvećen je i izbornoj pravdi, s obzirom na ekskluzivnu nadležnost Suda BiH po ovom pitanju. Prikazane su odluke apelacijskih vijeća koje se odnose na preuranjenu izbornu kampanju, kao i druge novine proizašle iz nedavnih izmjena Izbornog zakona.

Treća ključna tema je pravo na azil, gdje se detaljno analizira praksa prvostupanjskih vijeća Suda BiH, posebice u svezi s pitanjem postojanja opravdanog straha od proganjanja. Uzimajući u obzir poziciju BiH kao tranzitne zemlje, ovaj osvrt je posebice značajan u kontekstu aktualnih migracijskih kretanja.

Na kraju, u Biltenu je dat i stručni prikaz višegodišnje polemike u svezi sa organizacijom Suda BiH, sa posebnim osvrtom na nacrt Zakona o sudu/sudovima Bosne i Hercegovine. Akcenat je stavljen na pravne aspekte ove teme, uz napomenu da se autori ograđuju od političkih tumačenja i rasprava.

Objavljivanjem ovog tematskog broja, Sud Bosne i Hercegovine još jednom potvrđuje svoju posvećenost transparentnosti i stručnom dijalogu u oblasti pravosuđa.

Tematsko izdanje Biltena Suda BiH možete naći na sljedećem linku: link

U nastavku teksta možete pročitati autorski rad predsjednika i sudca Apelacijskog odjeljenja Suda BiH, Hilme Vučinića, i pravnog savjetnika Apelacijskog odjeljenja Suda BiH, Nedima Muminovića.

Hilmo Vučinić, sudac i predsjednik Apelacijskog odjeljenja Suda BiH

Nedim Muminović, pravni savjetnik Apelacijskog odjeljenja Suda BiH

OSVRT NA NACRT ZAKONA O SUDU/SUDOVIMA BOSNE I HERCEGOVINE

Potreba za reformom pravosudnog sistema na nivou Bosne i Hercegovine datira još od izrade Strategije za reformu sektora pravde u Bosni i Hercegovini za period od 2008. do 2012. godine. Tom prilikom uočen je problem nedostatka Vrhovnog suda BiH koji bi doprinio održavanju materijalne pravne sigurnosti i zaštiti sloboda i temeljnih prava.

Svjesni problema koji predstavlja nepostojanje Vrhovnog suda BiH, Parlamentarna skupština Vijeća Evrope donijela je rezoluciju 1564 (2007. godine) o „Kaznenom gonjenju povreda zakona koji spadaju u nadležnost Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ)”, čime je pozvala vlasti u BiH da, inter alia: „obezbijede harmonizaciju sudske prakse, razmotre uspostavljanje vrhovnog suda na državnom nivou ili daju ovlaštenja vrhovnog suda postojećem sudu tako da obezbijede pravnu sigurnost“.

Tokom pisanja strategije, nepostojanje konsenzusa je dovelo do isključenja određenih strateških programa/preporuka iz strateškog okvira, među kojima je i uspostavljanje Vrhovnog suda BiH, ali je sačinjen prijedlog za uspostavljanje Apelacijskog suda BiH. Dakle, ključna reformska mjera, kao što je pitanje Vrhovnog suda BiH, napuštena je u korist ideje o uspostavi Apelacijskog suda BiH.

Međutim, ovo pitanje nije aktualizirano sve do Struktuiranog dijaloga u okviru kojeg je u periodu 2011-2015 održan niz skupova, okruglih stolova i sastanaka. Bitno je istaći da ovaj dijalog nije održavan kao strateški odgovor na neprovođenje Strategije za reformu sektora pravde u BiH za period 2008-2012, već isključivo na zahtjeve političara iz Republike Srpske za preispitivanjem svrhe i uloge Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, Suda BiH i Tužilaštva BiH.

Tijekom trajanja struktuiranog dijaloga, Ministarstvo pravde BiH sačinilo je Nacrt Zakona o sudovima Bosne i Hercegovine, kojim se zapravo nastojala izvršiti revizija kaznene nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine, te uspostavljanje Apelacijskog/Višeg suda Bosne i Hercegovine. Iako se govorilo o preciziranju ove nadležnosti, predloženi nacrt je zapravo nastojao suziti postojeću nadležnost Suda BiH.

O reformi pravosuđa, sa posebnim osvrtom na uspostavu Apelacijskog/Višeg suda Bosne i Hercegovine, govorilo se i na drugim mjestima i kroz različite druge diskusije, prijedloge i izvještaje, među kojima su najznačajniji mišljenje Venecijanske komisije, te Pribeov izvještaj, koji su također uočili potrebu za utemeljenjem Vrhovnog suda BiH, te preciznim definiranjem nadležnosti Suda BiH.

Bitno je naglasiti da se, iako su međunarodne institucije davale preporuku za utemeljenje zasebnog prizivnog suda, te preciziranje nadležnosti, ta pitanja nisu nikada nametala kao obveze, niti je to pitanje bilo uvjet na putu Bosne i Hercegovine ka Europskoj uniji.

Tokom 2023. i 2024. godine ponovo je aktualizirano pitanje Zakona o sudovima Bosne i Hercegovine, ali ovaj put posmatrano kroz 14 prioriteta iz Mišljenja Europske komisije. Prema prioritetu broj 4 (između ostalog) kako bi se garantirala pravna sigurnost, neophodna je uspostava pravosudnog tijela kojem bi bilo povjereno da osigura dosljedno tumačenje prava u cijeloj Bosni i Hercegovini. tj. treba uspostaviti pravosudno tijelo koje će osigurati dosljedno tumačenje zakona i ujednačavanje sudske prakse.

Kada se pažljivo analiziraju ovi prioriteti može se jasno zaključiti šta je zadatak Bosne i Hercegovine. Ovako postavljeni prioriteti (odnosno prioritet broj 4), uopće ne spominju obvezu formiranja Apelacijskog/Višeg suda Bosne i Hercegovine, niti se dovode u pitanje trenutne nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine. Međutim, predloženi nacrt(i) zakona fokusirani su na potpuno druga pitanja, pa se postavlja pitanje da li su na taj način uopće ispunjavaju postavljeni zadaci iz spomenutog prioriteta.

Prije svega, javnost i stručna zajednica ostali su uskraćeni da znaju koliko verzija i o kojoj verziji nacrta zakona se uopće raspravlja među političkim elitama. U javnost su u nekoliko navrata izlazile sasvim oprečne informacije o nacrtima, tako da su čak i pojedini političari izjavili da ne znaju o kojem nacrtu trebaju razgovarati. Takođe, pojedini mediji i organizacije iznijeli su kritiku prema Ministarstvu pravde BiH zbog netransparentnosti u procesu izrade ovog, odnosno ovih nacrta zakona.

Prema dostupnim informacijama, razgovaralo se o (najmanje) dvije verzije, tj. o nacrtu Zakona o sudovima Bosne i Hercegovine i nacrtu Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine, ali se niti jedan suštinski ne odnosi na pitanja kojima bi se trebala osigurati usklađenost i dosljednost sudske prakse.

Umjesto toga, kao tri najvažnija pitanja u ovim nacrtima javljaju se: sam naziv zakona, te sjedište i nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine.

Kada je u pitanju naziv zakona prvobitna verzija, Zakon o sudovima Bosne i Hercegovine, zamijenjena je verzijom koja nosi naziv Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine. Već iz naziva ovog drugog nacrta, može se zaključiti da se time ne nastoji formirati pravosudna institucija kojom bi se izvršila reforma žalbenog sustava u pravosuđu na nivou Bosne i Hercegovine. Postavlja se opravdano pitanje, šta se zapravo postiže ovakvim nazivom nacrta zakona? Niti se ispunjava postavljeni prioritet Europske unije, niti se ispunjavaju preporuke o osnivanju zasebnog žalbenog tijela. Formira se apelacijsko vijeće koje već postoji prema važećem Zakonu o Sudu BiH (koje se zove Apelacijsko odjeljenje) i isto se izmješta na drugu lokaciju. Dakle, već iz samog naziva i uvoda zakona proizilazi kontradiktornost jer se ne govori o dvije sudske institucije. Sa druge strane, apelacijskom vijeću daju se određene odlike, karakteristične za zasebnu instituciju (predsjednik, proračun, unutaranja struktura itd.), tako da je suštinski nejasan sam status ove drugostupanjske institucije. 

Drugo pitanje o kojem se i najviše raspravlja jeste sjedište. Prema dostupnim informacijama govorilo se o više prijedloga: Mostar, Banja Luka, Istočno Sarajevo, pa čak i Doboj. Čisto tehničko pitanje pretvorilo se u političko pitanje. Međutim, prilikom ove diskusije o sjedištu niko nije vodio računa o objektivnim okolnostima, a posebice o troškovima po proračun.

Tako se u potpunosti ignorišu trenutni kapaciteti kompleksa pravosudnih institucija (gdje se nalaze Sud BiH, Tužiteljstvo BiH, VSTV i Sudska policija), koje imaju sasvim dovoljno prostornih kapaciteta za smještaj Apelacijskog suda, jer bi se prostorije gdje se sada nalazi Apelacijsko odjeljenje mogle jednostavno pretvoriti u prostor novog suda. Nedavnom izgradnjom nove zgrade Tužiteljstva BiH oslobođene su dodatne prostorije unutar Suda BiH. Uporaba ovih prostorija bilo bi najekonomičnije rješenje, jer pored toga što se ne bi morale graditi nove prostorije, novi sud bi mogao rabiti pojedinu infrastrukturu sa prvostupanjskim sudom. To se prije svega odnosi na sudnice u koje su uložena velika sredstva i osigurani najveći sigurnosni standardi. Prizivni sudovi nemaju toliko često suđenja kao sudovi prvog stupnja, ali ipak moraju imati sudnice po najvećim sigurnosnim standardima i kapacitetom za boravak više osoba, tako da bi sudnice novog suda, iako ih mora imati, zapravo bile većinu vremena prazne. Sa rješenjem da dva suda borave u istoj zgradi, osigurala bi se zajednička uporaba sudnica, što je mnogo racionalnije rješenje, a takvo rješenje nije u suprotnosti niti sa jednim međunarodnim dokumentom koji tretira pitanje nepristrasnosti sudova i vladavine prava. Isto se odnosi i na prostorije za zadržavanje osoba lišenih slobode, koje bi mogle zajedno rabiti oba suda (kao što ih danas uporabljaju). Potom, na isti način, dva suda bi mogla imati i pojedine zajedničke službe, kao što su sigurnost, održavanje, IT, finansije, služba za zaštitu svjedoka, pisarne i sl.

Svakako je vrlo važno pitanje i blizina institucija, kao što su Tužiteljstvo BiH i Sudska policija, a što takođe značajno utječe na ekonomičnost i efikasnost sudskog postupka. Upravo je postojeći kompleks pravosudnih institucija zamišljen na način da se na jednom mjestu nalaze sve ključne pravosudne institucije u cilju efikasnog funkcioniranja.

Iseljavanjem postojećeg Apelacijskog odjeljenja iz trenutnog kompleksa pravosudnih institucija veliki dio prostorija Suda bi ostao prazan. Također, izgradnja potpuno nove zgrade u drugom sjedištu podrazumijevala bi velika finansijska sredstva za izgradnju zgrade, novih sudnica, IT mreže, te dupliranje mnogih službi. Isto tako, bio bi otežan rad tužitelja Tužiteljstva BiH, koji bi morali putovati na novu lokaciju suda, te tako gubiti vrijeme za rad. Pored navedenog, ne smiju se zanemariti ni financijski aspekti u smislu dodatnih troškova iz proračuna koji bi se morali izdvojiti za prijevoz tužitelja i osoblja do Apelacijskog suda. Isto se odnosi i na sudsku policiju, koja bi morala biti smještena na dvije lokacije, što opet dovodi do povećanja troškova državnog proračuna. Dakle, sjedište Apelacijskog suda u drugom mjestu izvan Sarajeva samo bi značilo gradnju potpuno nove infrastrukture, dodatno gomilanje administrativnog aparata i stvaranje većih troškova. O tome nažalost nismo vidjeli da se vode bilo kakve konstruktivne diskusije.

Dalje, najspornije pitanje u svim nacrtima zakona jeste nadležnost. Prije nego što damo osvrt na predloženo rješenje, važno je napomenuti da trenutno važeće rješenje pruža širok okvir za zasnivanje nadležnosti Suda BiH za skoro sva kaznena djela iz entitetskih kaznenih zakona i Brčko distrikta počinjena na teritoriju cijele BiH ukoliko bi ta djela bila protiv interesa Bosne i Hercegovine. Iako postoji potreba da se ova odredba iz postojećeg zakona preciznije odredi, smatramo da ista daje bolji okvir za kaznenopravnu zaštitu interesa Bosne i Hercegovine u odnosu na predložena rješenja.

Naime, predložena rješenja (izuzev kaznenih djela propisanih Kaznenim zakonom Bosne i Hercegovine i drugih zakona BiH) propisuju nadležnost Suda BiH samo za određeni krug kaznenih djela iz entitetskih kaznenih zakona, iz čega proizilazi da se na taj način značajno sužavaju nadležnosti iz trenutno važećeg zakona, tj. ograničavaju se samo na pojedine oblasti. Kada su u pitanju oblasti, radi se o prijedlogu koji se temelji na pravnoj stečevini Europske unije – iz članka 83. Ugovora o funkcioniranju EU, koji zapravo odražava međugraničnu suradnju u borbi protiv kriminaliteta. Međutim, ako se ima u vidu da je predloženo rješenje vrlo neprecizno u pogledu ovih djela, sporno je da li se nadležnost Suda BiH može zasnovati samo ukoliko je djelo počinjeno na teritoriju dva entiteta i Brčko distrikta, odnosno entiteta i Brčko distrikta, a ne ako je počinjeno i na teritoriju jednog entiteta. Ovdje se postavlja pitanje, da li se nešto što održava stečevinu Europske unije kroz međudržavnu suradnju, kroz predložene nacrte zakona, u Bosnu i Hercegovinu uvodi kao međuentitetska suradnja. Trenutno važeći zakon ne postavlja takva ograničenja prilikom zasnivanja nadležnosti bez obzira na kojem teritoriju je počinjeno kazneno djelo. Ovakvim prijedlogom nacrta zakona u potpunosti se zanemarilo da je u pomenutom članku 83. Ugovora o funkcioniranju EU navedeno da se isti odnosi na utvrđivanje minimalnih pravila o definiranju kaznenih djela i sankcija u oblasti naročito teškog kriminaliteta sa prekograničnim elementima, koji proizlaze iz prirode ili učinka takvih kaznenih djela, ili iz posebne potrebe njihovog zajedničkog suzbijanja. Međutim, ova lista nije konačna, te se dalje u pomenutom članku navodi da,  obzirom na razvoj kriminaliteta, Vijeće može usvojiti i odluku kojom se utvrđuju ostale oblasti kriminaliteta koja ispunjavaju kriterije definirane u ovom stavku. Dakle, smisao definiranja konkretnih oblasti prema pravu Europske unije jeste usklađivanje zakona u smislu ujednačavanja normiranja bitnih elemenata ovih kaznenih djela u kojima države imaju zajedničke interese, a ne zasnivanje nadležnosti za takva djela. Ono što je zanemareno nacrtima zakona jeste da je Europska unija dodatno, posebnim člankom propisala odredbe koje se tiču kaznenih djela koja pogađaju financijske interese Unije, što znači da se nije ograničila na kaznena djela iz članka 83. Ugovora o funkcioniranju EU. Ovo posebno kada se ima u vidu da se navedenim nacrtima predviđa i nadležnost Suda BiH za taksativno nabrojane kaznenopravne oblasti iz članka 83. Ugovora o funkcioniranju EU ako je njihovim izvršenjem nastala šteta velikih razmjera za državu Bosnu i Hercegovinu. Dakle, ovi nacrti potpuno zanemaruju da šteta velikih razmjera za BiH može nastati i izvršenjem drugih kaznenih djela, a ne samo iz odabranih oblasti. Također, ovo pitanje štete velikih razmjera je uopćeno postavljeno, što također može predstavljati problem u praksi prilikom zasnivanja nadležnosti Suda BiH. Prema tome, prilikom izrade nacrta zakona zanemarilo se da se ovim člankom treba regulirati zasnivanje nadležnosti Suda BiH za sva kaznena djela iz entitetskih kaznenih zakona i Kaznenog zakona Brčko distrikta koja bi ugrozila državu kao zaštitni objekat.

Ono što je vrlo važno spomenuti jeste da se u odredbi koja se odnosi na nadležnosti spominje i određena terminologija koju ne poznaje naš kazneni zakon (kriminalne grupe), a što može dovesti također do problema prilikom zasnivanja nadležnosti. Dakle, pored prethodno navedenih spornih pitanja, javlja se i problem neusklađenosti predloženih nacrta s Kaznenim zakonom BiH.

Pored ova tri najvažnija pitanja, postoji i još čitav niz drugih pitanja, također vrlo značajnih za funkcioniranje suda, odnosno sudova. Tako se npr. uvode određene nadležnosti Ministarstva pravde koje prema sadašnjim zakonskim rješenjima obavlja VSTV, a što eventualno može dovesti do dupliranja nadležnosti ovih institucija. Sporno je i to što prema predloženim rješenjima, predsjednik Suda, odnosno predsjednik Apelacijskog vijeća izvještavaju Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine o izvršavanju proračuna, a što može dovesti do miješanja zakonodavne vlasti u sudsku. Isto tako, pojedine odredbe o kontinuitetu Suda BiH nisu najpreciznije, što može dovesti do problema u pogledu funkcioniranja i kadrovskih popunjavanja, pa time i početka rada i rješavanja drugostupanjskih predmeta Apelacijskog suda/vijeća. Također, stupanjem na snagu ovako predloženih zakonskih rješenja, morao bi se mijenjati čitav niz zakona (Zakon o VSTV, Zakon o kaznenom postupku, Zakon o parničnom postupku pred sudom BiH, Kazneni zakon BiH, Zakon o upravnom sporu, Izborni zakon, Zakon o Tužiteljstvu BiH, Zakon o platama i sl.). U suprotnom, moglo bi doći do problema u funkcioniranju suda.

Dakle, sva ova pitanja nameću obvezu potrebe za širom diskusijom i dubinskom analizom predloženih rješenja. Također, sa ovakvim predloženim rješenjima, postavlja se pitanje šta se zapravo želi postići? Jačanje vladavine prava ili forsiranje lošijih rješenja na štetu postojećih, te razgradnja Suda Bosne i Hercegovine? Indikativno je da je Sud Bosne i Hercegovine do sada više neformalno, nego formalno bio uključen u proces izrade nacrta ovog zakona, iako je Sud BiH najpozvaniji da aktivno u tome učestvuje, jer sudci ovog Suda primjenjuju navedeni zakon u praksi.

Na kraju, očito je da se novim nacrtima Zakona o Sudu/sudovima ne ispunjavaju zadaci postavljeni u navedenim prioritetima, te da nije namjera da se istim osigura dosljedno tumačenje prava u cijeloj Bosni i Hercegovini već se pitanje EU integracija vješto koristi kako bi se redefinirale nadležnosti i položaj Suda BiH u pravosudnom sustavu Bosne i Hercegovine.