U petak, 06. listopada 2006. godine gospoda Marinko Jurčević, glavni tužitelj Bosne i Hercegovine i Branko Perić, predsjednik Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH organizirali su konferenciju za tisak na kojoj su iznijeli strategiju za procesuiranje predmeta ratnih zločina u Bosni i Hercegovini. Ova strategija je zasnovana na dokumentu „Analiza procjene sposobnosti tužiteljstava, sudova i policijskih organa u Bosni i Hercegovini za postupanje u predmetima ratnih zločina“ kojeg je sačinila radna skupina u kojoj nisu sudjelovali predstavnici Suda Bosne i Hercegovine kao jedine sudske institucije koja ima izvornu nadležnost za predmete ratnih zločina. Neuključenje Suda u ovako važno pitanje izazvalo je zabrinutost ove institucije te shodno tome osjećam obavezu i dužnost da se obratim domaćoj i međunarodnoj javnosti, koja je zainteresirana i uključena u rad ovog Suda, sljedećim priopćenjem:

Potpuno je jasno da će, zbog velikog broja predmeta i njihove prirode, neke predmete ratnih zločina Sud BiH ustupiti drugim sudovima na dalje postupanje ali tek nakon što Sud, u svakom pojedinačnom predmetu, donese odluku o ustupanju ukoliko za to postoje opravdani razlozi.  U ovom smislu važno je imati u vidu činjenicu da Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine i pored  tehničke opremljenosti ne može provesti veliki broj istraga sa svojim ograničenim resursima, pogotovo cijeneći složenost i obim ovakvih predmeta.  Međutim, važno je ukazati na to da ni Tužiteljstvo BiH niti radna skupina koja je sačinila navedenu analizu ne mogu praviti strategiju suđenja za ratne zločine koja bi uključivala podjelu nadležnosti u ovim predmetima među tužiteljstvima odnosno sudovima a da prethodno ne postoji odluka Suda BiH u svakom pojedinom predmetu. 

Nije jasno na koje se sve predmete odnosi izložena strategija niti je jasna metodolgija na osnovu koje je vršena analiza potrebnih kapaciteta.  Između ostalog, planiranje kapaciteta ne može biti bazirano na navodnom broju osumnjičenih osoba već na objektivnoj analizi broja istraga i predmeta koji će se trebati procesuirati.

Pri razmatranju ovih pitanja također se mora voditi računa o Zakonu o Sudu, Kaznenom zakonu i Zakonu o Kaznenom postupku BiH, koji zakoni sadrže odredbe relevantne za pitanje nadležnosti odnosno prenosa iste u konkretnim predmetima.  Između ostalog, s obzirom da su prije donošenja novih kaznenih zakona predmeti ratnih zločina bili u nadležnosti nižih sudova, član 449. ZKP-a BiH sadrži odredbe vezane za odlučivanje o daljem postupanje u takvim predmetima.  Uz ovo, svaki predmet ratnih zločina u kojem su rješenje ili naredba o pokretanju istrage, doneseni nakon donošenja novih kaznenih zakona, spada u izvornu nadležnost Suda. 

Naravno, posve je jasno da Tužiteljstvo može praviti strategiju koja će reflektirati poziciju Tužiteljstva u svezi sa kategorijom predmeta u kojima će ono podnijeti prijedloge Sudu za ustupanje postupaka drugim sudovima. Treba imati u vidu da takve prijedloge može dati i druga strana u kaznenonm postupku.  Stvaranje šire strategije o predmetima koji će se procesuirati na državnom odnosno entitetskim nivoima predstavljalo bi prejudiciranje sudske odluke u ovakvim predmetima. Shodno tome jedino na osnovu odluka i stavova Suda u individualnim predmetima može se odrediti strategija daljeg procesuiranja predmeta ratnih zločina na državnoj i nižim razinama.

Državna strategija o kojoj su govorili gospoda Jurčević i Perić morala bi podrazumjevati i  kontinuirano jačanje kapaciteta Suda i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine imajući u vidu prijedloge Europske komisije od 09. studenog 2005. godine i odluku Vijeća Europe od 30. sječnja 2006. godine na osnovu kojih su Vijeće ministara i Direkcija za europske integracije BiH, kao jedan od prioriteta na putu pridruživanju Europskoj uniji, identificirali državnu odgovornost za tehničko i kadrovsko osposobljavanje Suda i Tužiteljstva BiH. 

Ako bi se doslovno primjenila predložena strategija o procesuiranju predmeta ratnih zločina pred entiteskim tužiteljstvima odnosno sudovima, osumnjičene i optužene osobe neće biti tretirana na isti način pred različitim sudskim instancama. Primjera radi, dok prema državnom Kaznenom zakonu najviša zaprijećena kazna u predmetima ratnih zločina iznosi kaznu dugotrajnog zatvora do 45 godina, na entitetskim razinama takva kazna je 15 odnosno 20 godina zatvora. Bez harmoniziranja kaznenog zakonodavstva u ovoj državi ne može se praviti bilo kakva strategija o prebacivanju predmeta na entitetsku razinu. Takva strategija, između ostalog, dovodi u pitanje značaj i autoritet Suda Bosne i Hercegovina kao institucije na kojoj su, mukotrpnim radom domaćih i međunarodnih stručnjaka, uspostavljene pretpostavke za procesuiranje predmeta ratnih zločina sukladno najvišim međunarodnim standardima. 

Sud BiH spreman sudjelovati u svakom projektu koji će voditi ka rješenju navedenih problema ali ne vidi razlog za njegovo isključenje kao što je bio slučaj u izradi pomenute strategije. 

Uvažavajući organizaciju entitetskih sudova koja je rješena entitetskim zakonima u ovome trenutku ne može se govoriti o potencijalnom broju predmeta ratnih zločina koji će biti ustupljeni na osnovu članka 27. Zakona o Kaznenom postupku BiH.  Ako se pokaže da bi bilo svrsishodno osnivanje posebnih odjela za ratne zločine u entitetima, onda bi Sud i Tužiteljstvo BiH, na osnovu svojih jedinstvenih iskustava u uspostavljanju kapaciteta za procesuiranje ovakvih predmeta, mogli formirati svoja odjeljenja i na entitetskoj razini.  Opravdanje za ovo leži i u ocjeni međunarodne zajednice da entitetski sudovi nisu osposobljeni za vođenje ovakvih postupaka (a što se ističe i u pomenutom dokumentu), te se iz tog razloga pristupilo osposobljavanju Suda BiH da preuzme ovu ulogu, što je propraćeno donošenjem seta odgovarajućih zakona.