U petak, 06. oktobra 2006. godine gospoda Marinko Jurčević, glavni tužilac Bosne i Hercegovine (BiH) i Branko Perić, predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH organizirali su konferenciju za novinare na kojoj su iznijeli strategiju za procesuiranje predmeta ratnih zločina u Bosni i Hercegovini. Ova strategija je zasnovana na dokumentu „Analiza procjene sposobnosti tužilaštava, sudova i policijskih organa u Bosni i Hercegovini za postupanje u predmetima ratnih zločina“ kojeg je sačinila radna grupa u kojoj nisu sudjelovali predstavnici Suda Bosne i Hercegovine kao jedine sudske institucije koja ima izvornu nadležnost za predmete ratnih zločina. Neuključenje Suda u ovako važno pitanje izazvalo je zabrinutost ove institucije, te shodno tome osjećam obavezu i dužnost da se obratim domaćoj i međunarodnoj javnosti koja je zainteresirana i uključena u rad ovog Suda sa sljedećim saopštenjem:

Potpuno je jasno da će, zbog velikog broja predmeta i njihove prirode, neke predmete ratnih zločina Sud BiH ustupiti drugim sudovima na dalje postupanje ali tek nakon što Sud, u svakom pojedinačnom predmetu, donese odluku o ustupanju istog ukoliko za to postoje opravdani razlozi.  U ovom smislu važno je imati u vidu činjenicu da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, i pored svoje tehničke opremljenosti, ne može provesti veliki broj istraga sa svojim ograničenim resursima, pogotovo cijeneći složenost i obim ovakvih predmeta.  Međutim, važno je ukazati na to da ni Tužilaštvo BiH niti radna grupa koja je sačinila navedenu analizu ne mogu praviti strategiju suđenja za ratne zločine koja bi uključivala podjelu nadležnosti u ovim predmetima među tužilaštvima odnosno sudovima a da prethodno ne postoji odluka Suda BiH u svakom pojedinom predmetu. 

Nije jasno na koje se sve predmete odnosi izložena strategija niti je jasna metodolgija na osnovu koje je vršena analiza potrebnih kapaciteta.  Između ostalog, planiranje kapaciteta ne može biti bazirano na navodnom broju osumnjičenih lica već na objektivnoj analizi broja istraga i predmeta koji će se trebati procesuirati.

Pri razmatranju ovih pitanja također se mora voditi računa o Zakonu o Sudu, Krivičnom zakonu i Zakonu o Krivičnom postupku BiH, koji zakoni sadrže odredbe relevantne za pitanje nadležnosti odnosno prenosa iste u konkretnim predmetima. Između ostalog, obzirom da su prije donošenja novih krivičnih zakona predmeti ratnih zločina bili u nadležnosti nižih sudova, član 449. ZKP-a BiH sadrži odredbe vezane za odlučivanje o daljem postupanje u takvim predmetima. Uz ovo, svaki predmet ratnih zločina u kojem su rješenje ili naredba o pokretanju istrage doneseni nakon donošenja novih krivičnih zakona spada u izvornu nadležnost Suda. 

Naravno, posve je jasno da Tužilaštvo može praviti strategiju koja će reflektovati poziciju Tužilaštva vezano za kategorije predmeta u kojima će ono podnijeti prijedloge Sudu za ustupanje postupaka drugim sudovima. Treba imati u vidu da takve prijedloge može dati i druga strana u krivičnom postupku. Stvaranje šire strategije o predmetima koji će se procesuirati na državnom odnosno entitetskim nivoima predstavljalo bi prejudiciranje sudske odluke u ovakvim predmetima. Shodno tome jedino na osnovu odluka i stavova Suda u individualnim predmetima može se odrediti strategija daljeg procesuiranja predmeta ratnih zločina na državnom i nižim nivoima. 

Državna strategija o kojoj su govorili gospoda Jurčević i Perić morala bi podrazumjevati i  kontinuirano jačanje kapaciteta Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine imajući u vidu prijedloge Evropske komisije od 09. novembra 2005. godine i odluku Vijeća Evrope od 30. januara 2006. godine na osnovu kojih su Vijeće Ministara i Direkcija za evropske integracije BiH, kao jedan od prioriteta na putu pridruživanju Evropskoj Uniji, identificirali državnu odgovornost za tehničko i kadrovsko osposobljavanje Suda i Tužilaštva BiH. 

Ako bi se doslovno primjenila predložena strategija o procesuiranju predmeta ratnih zločina pred entiteskim tužilaštvima odnosno sudovima, osumnjičena i optužena lica neće biti tretirana na isti način pred različitim sudskim instancama.  Primjera radi, dok po državnom Krivičnom zakonu najviša zapriječena kazna u predmetima ratnih zločina iznosi kaznu dugotrajnog zatvora (do 45 godina), na entitetskim nivoima takva kazna je 15 odnosno 20 godina zatvora.  Bez harmonizacije krivičnog zakonodavstva u ovoj državi ne može se praviti bilo kakva strategija o prebacivanju predmeta na entitetski nivo.  Takva strategija, između ostalog, dovodi u pitanje značaj i autoritet Suda Bosne i Hercegovina kao institucije na kojoj su mukotrpnim radom domaćih i međunarodnih stručnjaka uspostavljene pretpostavke za procesuiranje predmeta ratnih zločina u skladu sa najvišim međunarodnim standardima. 

Sud BiH je spreman da sudjeluje u svakom projektu koji će voditi prema rješenju navedenih problema ali ne vidi razlog za njegovo isključenje kao što je bio slučaj u izradi pomenute strategije. 

Uvažavajući organizaciju entitetskih sudova koja je rješena entitetskim zakonima u ovome trenutku ne može se govoriti o potencijalnom broju predmeta ratnih zločina koji će biti ustupljeni na osnovu člana 27. Zakona o Krivičnom postupku BiH.  Ako se pokaže da bi bilo svrsishodno osnivanje posebnih odjela za ratne zločine u entitetima, onda bi Sud i Tužilaštvo BiH, na osnovu svojih jedinstvenih iskustava u uspostavljanju kapaciteta za procesuiranje ovakvih predmeta, mogli formirati svoja odjeljenja i na entitetskom nivou.  Opravdanje za ovo leži i u ocjeni međunarodne zajednice da entitetski sudovi nisu osposobljeni za vođenje postupaka u ovim stvarima (a što se ističe i u pomenutom dokumentu), iz kojeg razloga se pristupilo osposobljavanju Suda BiH da preuzme ovu ulogu, što je propraćeno donošenjem seta odgovarajućih zakona.