Pretresno vijeće Odjela I za ratne zločine Suda Bosne i Hercegovine je, nakon razmatranja i prihvatanja sporazuma o priznanju krivnje sklopljenog između Tužilaštva BiH i optuženog Perkovića, kojim je priznao počinjenje krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a), e), f), g), i) i k) Krivičnog zakona BiH (KZ BiH), sve u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ BiH i članom 29. KZ BiH, izreklo presudu kojom je optuženom, iz okvira raspona predviđenog sporazumom, izrečena kazna zatvora u trajanju od 12 godina.

Optuženi Perković je oglašen krivim što je u periodu od juna mjeseca do kraja 1992. godine, kao pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) - komadir čete iz mjesta Lađevine, općina Rogatica, u okviru širokog i sistematskog napada vojske i policije tzv. Srpske Republike BiH, kao i paravojnih formacija, usmjerenog protiv civilnog nesrpskog stanovništva općine Rogatica, znajući za takav napad, izvršio, te znao, a nije spriječio niti kaznio: ubistva, prisilne nestanke, teška oduzimanja fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava, silovanja, progon civilnog stanovništva nesrpske nacionalnosti, te druga nečovječna djela.

U izreci presude se, između ostalog, navodi da je optuženi Perković u  junu 1992. godine zahtijevao od stanovnika sela Surovi da mu predaju naoružanje kojim su raspolagali. Nakon što su mu predali oružje, dana 28. juna 1992. godine, ili približno tog datuma, optuženi je došao u selo naoružan i u pratnji desetak naoružanih pripadnika svoje jedinice, te nezakonito lišio slobode određen broj civila. Tom prilikom optuženi je fizički zlostavljao dva civila, nakon čega je zarobljenike  pustio da idu kući, osim  tri civila, koje je poveo u pravcu sela Lađevine, od kada im se gubi svaki trag. Poslije navedenog događaja svi stanovnici, u strahu za svoj život i tjelesni integritet su napustili selo, osim jednog civila, kojem se od tada gubi svaki trag, te dva civila, koje su  lišili života neidentifikovani pripadnici optuženikove jedinice, što je optuženi Perković morao znati, a ništa nije poduzeo da to spriječi, niti da počinioce kazni. U izreci presude se dalje navodi da je optuženi, krajem ljeta 1992. godine, nezakonito lišio slobode četiri civila i protivpravno ih  zatvorio u svoju staru porodičnu kuću u zaseoku Maljevići - Lađevine, gdje  su posljednji  put viđeni živi u septembru 1992. godine, od kada im se gubi svaki trag. Optuženi Perković je, u vremenskom periodu od ljeta do kraja 1992.g., u selu Varošište, u više navrata, upotrebom sile i prijetnje, prinuđavao žensku osobu na seksualne odnose. Optuženi je dolazio naoružan u kasnim noćnim satima u kuću u kojoj je ženska osoba boravila prijeteći joj da će joj ubiti bliskog člana porodice ukoliko ne učini sve što od nje bude tražio, te je snažno gurajući prisiljavao da legne na krevet i skidao joj donji dio odjeće, a potom bi je silovao.

Na osnovu člana 283. tačka b) Zakona o krivičnom postupku BiH (ZKP BiH) odbijena je optužba da je optuženi Perković u junu 1992. godine, zahtjevao od stanovnika sela Kukavice, Kujundžijevići i Mesići da mu predaju naoružanje kojim su raspolagali, pa nakon što su ovi oružje predali, dana 09. 10. i 11. jula 1992. godine, ili približno tih datuma, na ova sela je izvršen prvo artiljerijski, a potom pješadijski napad, koji je predvodio optuženi sa pripadnicima svoje jedinice, kojom prilikom je ubijen veći broj civila.

Sudeće vijeće je optuženom Perkoviću, u skladu sa odredbama člana 138. stav 1. ZKP BiH produžilo pritvor koji će trajati do upućivanja optuženog na izdržavanje kazne.