Ovim rješenjem uvažava se žalba Tužilaštva BiH, te se rješenje Suda od 5. januara 2011. godine preinačava, tako što se odbijaju prijedlozi odbrana optuženih Harisa Zornića, Hamde Dacića i Acik Cana, za jemstvo u ponuđenim iznosima, te se u skladu s tim optuženima određuje pritvor, na osnovu člana 132. stav 1. tačka a) ZKP BiH (opasnost od bjekstva).
U obrazloženju rješenja Apelaciono vijeće, između ostalog, nalazi da je održavanje na snazi mjere pritvora i dalje nužno iz razloga nepostojanja adekvatnog iznosa jemstva, koji bi mogao garantirati prisustvo optuženih Harisa Zornića, Hamde Dacića i Acik Cana u daljem toku krivičnog postupka, pri čemu, po ocjeni ovog vijeća, i dalje na njihovoj strani egzistira motiv za bjekstvo koji se ogleda u težini inkriminacija koje im se stavljaju na teret i visini zaprijećenih kazni za predmetna krivična djela, kao i realna bojazan da bi bjekstvo, ukoliko se na taj korak odluče, mogli bez velikih teškoća realizirati. Takav zaključak ovog vijeća temelji se na razlozima koje je utvrdio i prvostepeni sud u svojim prethodnim rješenjima o pritvoru i koji se nisu promijenili, a koji se ogledaju prije svega u činjenici da optuženi Haris Zornić i Hamdo Dacić imaju, pored državljanstva Bosne i Hercegovine i državljanstvo Crne Gore, te da im ideja bjekstva nije strana, obzirom da je Haris Zornić i pored položenog jemstva u Njemačkoj za krivično djelo za koje je procesuiran u toj zemlji, iz iste pobjegao, nastanio se na teritoriji Bosne i Hercegovine i promijenio ime i prezime i na taj način izbjegao procesuiranje u Njemačkoj, a optuženi Hamdo Dacić pobjegao sa izdržavanja kazne u Italiji, dok je optuženi Acik Can državljanin Turske i Republike Srbije i uopšte ne posjeduje državljanstvo Bosne i Hercegovine. Naime, zemlje čiji su oni državljani ne izručuju svoje državljane, te bi bjekstvom optuženih na njihove teritorije, isti postali nedostupni organima krivičnog gonjenja Bosne i Hercegovine i uspješno okončanje predmetnog krivičnog postupka bi bilo onemogućeno. Po ocjeni ovog vijeća, jemstvo u ponuđenim iznosima, uz izrečene mjere zabrane ne pružaju dovoljnu garanciju da će se otkloniti opasnost od bjekstva i osigurati prisustvo optuženih u daljem toku krivičnog postupka i pritvor je, po ocjeni ovog vijeća, i dalje jedina mjera kojom se može ostvariti svrha zbog koje je određen. Iz tih razloga optuženima je određen pritvor, a po pritvorskom osnovu iz člana 132 stav 1. tačka a) ZKP BiH.
