Sudeće vijeće Odjela I za ratne zločine Suda BiH izreklo je prvostepenu presudu u predmetu Alija Osmić, kojom je optuženi Osmić oglašen krivim za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. S tim u vezi, Sud je optuženog Osmića osudio na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina.

 

U izreci presude se navodi da je optuženi Alija Osmić, u svojstvu vojnog policajca 307. brigade Armije RBiH, u periodu od 23. jula 1993. godine pa do 26. jula 1993. u naselju Donjići u Bugojnu, lično i zajedno sa drugim pripadnicima Armije RBiH, u garaži privatne kuće, zatvorene pripadnike HVO-a, njih oko 50, fizički i psihički zlostavljao nanoseći im velike patnje i  povrede tijela. Optuženi Osmić je dana 26. jula 1993. godine, nakon što su zatočeni pripadnici HVO-a izmješteni u prostorije Marksističkog centra-Kloster časnih sestara u Bugojnu, kao saizvršilac učestvovao u ubistvu jednog od zatočenih pripadnika HVO-a. Optuženi Osmić je u periodu od mjeseca septembra 1993. godine pa do kraja februara 1994. godine, u prostorijama BH banke u Bugojnu, lično i zajedno s ostalim vojnim policajcima, zlostavljao privedene pripadnike HVO-a.

 

Sudeće vijeće oslobodilo je optuženog Osmića optužbe da je dana 30. jula 1993. godine, zajedno sa drugim pripadnicima vojne policije, iz Marksističkog centra izabrao grupu zatočenika, radi obavljanja radova skupljanja leševa, kopanja grobnih mjesta i ukopa leševa  u mjestu Vrbanja. Optuženi Osmić, naoružan automatskom puškom, osiguravao je zatvorenike prilikom obavljanja tih radova, kada su dvojica pripadnika Armije BiH, zajedno sa civilima bošnjačke nacionalnosti počeli zlostavljati jednog zatočenika, udarajući ga  po svim dijelovima tijela, od kojih zadobijenih povreda je zatočenik podlegao istog dana. Optuženi Osmić i drugi vojni policajci su sve to posmatrali, ne sprječavajući napadače, iako je bio naoružan i dužan, da kao vojni policajac, spriječi ove napade, čime bi počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) KZ BiH u vezi sa članom 180 stav 1. KZ BiH i članom 29. KZ BiH.

Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja (Član 3. ZKP BiH).

 

Prvostepeno vijeće donosi odluku na osnovu dokaza koje na glavnom pretresu izvedu tužilac i odbrana. Prvostepeno vijeće ne utvrđuje materijalnu istinu nego presudu zasniva na dokazima izvedenim na glavnom pretresu koji moraju biti van razumne sumnje da bi se mogla donijeti osuđujuća presuda.

 

Ova odluka nije pravosnažna. Protiv ove odluke je dozvoljena žalba koju će razmatrati Apelaciono odjeljenje ovog suda. U žalbi se mogu iznositi novi dokazi ako stranke i odbrana dokažu da nisu bili u mogućnosti da ih iznesu u prvostepenom postupku.

 

Poštivanje principa pretpostavke o nevinosti integralni je dio prava na pravično suđenje. Ne preporučuje se komentarisanje odluka prvostepenog vijeća do donošenja pravosnažne odluke. Mišljenja i informacije u vezi sa sudskim postupcima koji su u toku treba da budu prenošene i širene samo onda kada to ne stvara predrasude u pogledu pretpostavke o nevinosti osumnjičenog ili optuženog (Dodatak Preporuci Rec (2993) 13 Komiteta ministara Vijeća Evrope od 10. jula 2003. godine).

 

Ukoliko dođe do komentarisanja ove odluke, preporučuje se korištenje dodatnih pojašnjenja ovlaštenog portparola Suda. Poželjno je u komentare uključiti i mišljenja kompetentnih sagovornika iz akademske i advokatske zajednice.