U današnjoj odluci Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Maktouf i Damjanović protiv BiH, Evropski sud je utvrdio da je primjenom Krivičnog zakona BiH iz 2003. u konkretnim slučajevima protiv aplikanata, došlo do kršenja člana 7. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Član 7. Konvencije predviđa da se nikome ne može izreći strožija kazna od one koja je bila propisana u vrijeme kada je krivično djelo izvršeno. Uloga Suda u Strazburu nije bila da na opšti način cijeni da li je primjena KZ BiH u predmetima ratnih zločina kao takva protivna Konvenciji, već da li je ona u konkretnim slučajevima aplikanata rezultirala kršenjem konvencijskih prava. Sud je istakao da se ovo pitanje može cijeniti samo pojedinačno, imajući u vidu specifične okolnosti svakog slučaja. Prilikom odlučivanja Sud je uzeo u obzir okolnosti slučajeva Maktouf i Damjanović u kojima su oba aplikanta oglašena krivim za ratne zločine protiv civilnog stanovništva koji nisu imali za rezultat gubitak ljudskih života. Sud je međutim naglasio da njegova odluka ne treba biti shvaćena tako da znači da su aplikantima trebale biti izrečene blaže kazne (§76 Presude) već samo da su u njihovim konkretnim slučajevima trebale biti primijenjene odredbe o kažnjavanju iz KZ SFRJ. Sud je posebno naglasio i to da se sa sigurnošću ne može reći da bi bilo koji od aplikanata zaista i dobio blažu kaznu da je bio primijenjen Krivični zakon SFRJ iz 1976. Drugim riječima, povreda se sastoji u tome što aplikantima „nisu bile pružene efikasne mjere zaštite od izricanja teže kazne, što je u suprotnosti sa članom 7. Konvencije“ (§70 Presude).

 

Sud je takođe konstatovao da uvijek kada je u pitanju zločin protiv čovječnosti i Sud BiH i entitetski sudovi moraju primijenjivati KZ iz 2003. godine (§55 Presude). Takođe, iz odluke suda proizlazi da kada su u pitanju teži oblici ratnih zločina primjena KZ BiH iz 2003 nije protivna Konvenciji.

Sud je istom odlukom proglasio neprihvatljivim navode aplikanta Maktoufa o kršenju člana 6. Konvencije, zbog navodne sumnje u nezavisnost suda, zbog učešća međunarodnih sudija u donošenju odluke. Naprotiv, Sud je istakao da je imenovanje međunarodnih sudija u Sud BiH imalo za cilj jačanje nezavisnosti Odjela za ratne zločine Suda BiH i uspostavljanje povjerenja javnosti u rad pravosuđa.

Evropski sud je nadalje odbio navode oba podnositelja zahtjeva po osnovu člana 14. i člana 1. Protokola 12. koji se odnose na navodnu diskriminaciju zbog činjenice da su podnositelji procesuirani pred Sudom BiH umjesto entitetskim sudovima. Evropski sud našao je da ovakav tretman „nije bio zasnovan na bilo kakvoj ličnoj karakteristici (nacionalna pripadnost, religija ili etničko porijeklo)“ već da je „Sud BiH na osnovu objektivnih i razumnih kriterija u svakom pojedinom slučaju odlučivao o tome da li će sam raspraviti neki predmet ili će ga uputiti entitetskom sudu.“

U dijelu presude u kojem je Sud odlučivao o zahtjevima za naknadu štete, svi zahtjevi aplikanata su odbijeni jer je Sud ocijenio da je sāmo utvrđivanje povrede Konvencije dovoljno zadovoljenje za nematerijalnu štetu koju su podnositelji zahtjeva eventualno pretrpjeli. Država BiH dužna je svakom od podnositelja naknaditi troškove postupka u iznosu od 10 000 EUR.

Današnjom odlukom Suda u Strazburu nisu ukinute pravosnažne odluke Suda BiH u predmetima Maktouf i Damjanović. Takođe, odluka sama po sebi nema uticaja ni na ostale donesene presude pred ovim Sudom. Kao i u svojoj dosadašnjoj praksi, Sud BiH će i u budućim predmetima u svakom konkretnom slučaju cijeniti koji zakon je blaži za počinioca, imajući u vidu okolnosti slučaja. Postupajući na navedeni  način, Sud BiH je do danas u ukupno 8 predmeta ratnog zločina primijenio KZ SFRJ.