o Takozvana proširena nadležnost Suda BiH jeste nadležnost Suda definisana zakonom i kao takva može se razmatrati i eventualno mijenjati samo u okviru nadležnosti legitimnih institucija, a nikako referendumom u RS koji ne može imati obavezujuću snagu u odnosu na institucije na nivou BiH;
o Formiranje sudskih vijeća nije stvar samovolje predsjednice Suda BiH, kako se to paušalno ističe, već je to zakonska obaveza koja proizlazi iz člana 11. stav 1. tačka b. Zakona o Sudu BiH prema kojem je predsjednik Suda, pored ostalog, „odgovoran i za imenovanje sudija u različita odjeljenja i vijeća osim ako je drugačije propisano ovim zakonom“. Sadašnja vijeća su formirana još prije 10 godina - ona su fiksna i nisu se mijenjala osim u rijetkim i opravdanim slučajevima (penzionisanje sudije, smrt, zahtjev za izuzeće itd). Predmeti se sudskim vijećima dodjeljuju sistemom automatske dodjele predmeta koju je ustanovilo Visoko sudsko i tužilačko vijeće putem tzv. CMS (Central Managemnt System) sistema. Predsjednik Suda nema nikakav uticaj na ovaj sistem rada. Stoga je imputiranje da formiranje vijeća na ovakav način predstavlja kršenje zakona potpuno neargumentirano, neutemeljeno i krajnje zlonamjerno. Praksa formiranja sudskih vijeća je ista u svim sudovima BiH, pa i u onim u Republici Srpskoj, tako da na ovakav način formirana vijeća ne predstavljaju nikakav izuzetak, nego pravilo. Kada je riječ o drugostepenim vijećima Suda BiH, za njihovo formiranje zadužen je predsjednik Apelacionog odjeljenja Suda BiH, kako je to propisano Zakonom o krivičnom postupku BiH.
o Primjedbe da Sud retroaktivno primjenjuje Krivični zakon BiH u predmetima ratnih zločina, potpuno su neutemeljene od kada je Evropski sud za ljudska prava, dana, 18.07.2013. godine donio odluku u predmetu Maktouf i Damjanović, a Ustavni sud BiH, tumačenjem te odluke, svojim daljim odlukama promijenio svoju dotadašnju praksu. Naime, moramo opet naglasiti da je ovaj predmet još 2007. godine bio na Ustavnom sudu BiH, povodom apelacije A. Maktoufa protiv odluke Suda BiH, a riješen je na način da je Ustavni sud potvrdio naše pravno shvatanje o ispravnosti primjene Krivičnog zakona BiH u konkretnom slučaju. Sva naša praksa, u narednih sedam godina, bazirala se na ovoj odluci Ustavnog suda. Dakle, Sud BiH nije donosio nezakonite presude nego je, poštujući pravni red, postupao prateći odluke Ustavnog suda BiH, čije odluke su, ne samo za Sud BiH već za cijeli sistem, konačne i obavezujuće. Nakon što je Evropski sud za ljudska prava donio odluku u predmetu Maktouf i Damjanović, Ustavni sud BiH je promijenio svoju praksu u pogledu primjene materijalnog zakona i automatski je prenio na sve predmete ratnog zločina izuzev zločina protiv čovječnosti.
o Primjedbe da Sud BiH sudi samo Srbima su zaista ne samo neutemeljene, već je više nego neupitno da predstavljaju već poznatu paušalanu retoriku koja, čini se, treba skrenuti pažnju sa pravih problema u društvu. Posebno treba podsjetiti na osnove pravnog sistema u BiH. U tom smislu, čini se korisnim naglasiti, da Sud samo može postupati po optužnicama koje dobije od Tužilaštva BiH i da NE MOŽE BIRATI PREDMETE. Usvojena Državna strategija za procesuiranje ratnih zločina definira kriterije na osnovu kojih Tužilaštvo postupa.
o Visina zatvorskih kazni koju Sud izriče ne može biti predmet rasprave, jer sudske odluke se u svim demokratskim uređenjima smatraju konačnim i prihvataju se onakve kakve jesu.
Imajući u vidu sve učestalije neprimjerene komentare i ničim potkrijepljene izjave, Sud Bosne i Hercegovine poziva sve domaće političare, kao i odgovorne međunarodne zvaničnike, da se suzdrže od davanja paušalnih izjava koje mogu ugroziti temelje ustavnopravnog poretka naše zemlje. Očekujemo i da se nadležne pravosudne institucije, koje su obavezne osigurati nezavisan i nesmetan rad pravosuđa, oštro suprotstave pokušajima ugrožavanja osnovnih načela trodiobe vlasti i učine sve kako bi otklonili percepciju uticaja na sudsku vlast.