Optuženi Dževad Salčin je oglašen krivim što je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i oružanog sukoba između Armije Republike Bosne i Hercegovine i Vojske Republike Srpske, u svojstvu pripadnika Specijalnog odreda za posebne namjene Štaba Vrhovne komande „Zulfikar“ Armije Republike Bosne i Hercegovine (SOPN ŠVK „Zulfikar“ ARBiH) postupao suprotno članu 3. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12.08.1949. godine, koja zabranjuje, između ostalog, nečovječno postupanje, tako što je neutvrđenog dana u prvoj polovini 1993. godine, ispred hotela „Mrazište“ na planini Igman, dok se zatočenik Dragan Vuković nalazio kod oklopnog transportera izvadio nož kojim je zatočeniku Draganu Vukoviću odrezao gornji dio školjke desnog uha.
Istom presudom optuženi Dževad Salčin je oslobođen optužbe da je neutvrđenog dana u julu mjesecu 1993. godine, u kuhinji hotela „Mrazište“ na Igmanu natjerao zatočenike Bogdana Mrkaju, Gorana Varagića, Slobodana Krstića i Rajka Vitora da pjevaju četničke pjesme, da bi potom bacio stolicu na zatočenika Gorana Varagića, nakon čega je skinuo sa noge obuću i istom udarao zatočenike Bogadana Mrkaju, Gorana Varagića, Slobodana Krstića i Rajka Vitora po licu i drugim dijelovima glave čime bi počinio krivična djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) Krivičnog zakona BiH i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. tačke a) i b), a sve u vezi sa članom 180. stav 1., te članom 29. istog Zakona.
Takođe, istom presudom je odbijena optužba da je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i oružanog sukoba između Armije Republike Bosne i Hercegovine, Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća obrane, u svojstvu pripadnika Specijalnog odreda za posebne namjene Štaba Vrhovne komande „Zulfikar“ Armije Republike Bosne i Hercegovine (SOPN ŠVK „Zulfikar“ ARBiH), Dževad Salčin zajedno sa Nedžadom Hodžićem neutvrđenog dana u mjesecu februaru 1993.godine po povratku sa prinudnih radova na lokalitetu Stupnik, na planini Igman zatočenike Rajka Vitora, Miladina Borovića, Branka Goluba i Čedu Krstića, udarali nogama, drvenim palicama i kundacima od pušaka po cijelom tijelu, nakon čega Rajka Vitora i Golub Branka odvode do pomoćnog objekta-barake u blizini hotela „Mrazište“ na planini Igman i pokazuju im teško povrijeđenog Jadranka Glavaša koji je bio na samrti govoreći da i njih to čeka, čime bi počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) Krivičnog zakona BiH, i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. tačke a) i b), a sve u vezi sa članom 180. stav 1., te članom 29. istog Zakona.
