Sud Bosne i Hercegovine, Odjel I za ratne zločine, nakon održanog glavnog pretresa je dana 30.10.2019. godine izrekao prvostepenu presudu u predmetu Radomir Šušnjar, kojom je optuženi Radomir Šušnjar oglašen krivim da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) u vezi sa članom 22. istog zakona. Sud mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.
Optuženom se u izrečenu kaznu uračunava vrijeme provedeno u pritvoru počev od dana 24.06.2018. godine pa nadalje, te vrijeme provedeno u ekstradicionom pritvoru od dana 18.06.2018. godine zaključno sa danom 23.06.2018. godine, kao i lišenje slobode u vezi sa predmetnim krivičnim djelom od strane nadležnih organa Republike Francuske dana 04.03.2014. godine.
Optuženi Radоmir Šušnjar kriv je što je, za vrijeme oružanog sukoba i rata u Bosni i Hercegovini, između Armije Republike Bosne i Hercegovine i Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine, na području opštine Višegrad, u periodu od početka aprila 1992. do decembra 1995. godine, postupao suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, kršeći odredbe člana 3. stav 1. tačke a) i c) Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata od 12.08.1949. godine, koja zabranjuje povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja.
Optuženi Radomir Šušnjar je dana 14.06.1992. godine u Višegradu, u Pionirskoj ulici, zajedno sa Milanom Lukićem i Sredojem Lukićem, kao pripadnicima paravojne grupe (pravosnažno osuđenim za iste krivičnopravne radnje pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju), svi naoružani automatskim puškama, učestvovao u napadu, nečovječnom postupanju i pljačkanju imovine stanovništva. Oni su došli u kuću Memića, u koju su prethodno bili dovedeni civili bošnjačke nacionalnosti iz sela Koritnik, gdje su im Milan Lukić i Sredoje Lukić, uz prijetnje da će ih pobiti, a u namjeri da im otuđe novac, zlato i druge dragocjenosti, naredili da iste predaju, što su oni bojeći se za svoju sigurnost i učinili. Nakon toga je, na naročito okrutan i ponižavajući način, optuženi Radomir Šušnjar u susjednoj prostoriji vršio pretres civila kako bi se uvjerio da nemaju ništa sakriveno.
U večernjim satima, u namjeri da ih liše života, a pod izgovorom da im je ugrožena sigurnost, civilima su naredili da izađu iz kuće Memića i da u koloni pređu u kuću Adema Omeragića, koja je udaljena oko trideset metara, gdje su ih natjerali da uđu u prostoriju u prizemlju kuće. Tom prilikom je optuženi Radomir Šušnjar u prostoriju ugurao posljednjeg civila u koloni i zaključao vrata onemogućivši im da izađu i pobjegnu iz kuće. Potom je Milan Lukić u tu prostoriju ubacio zapaljivu eksplozivnu napravu izazvavši na taj način požar, dok su istovremeno iz automatskog oružja pucali po kući kako bi spriječili civile da pobjegnu, iako svjesni da se radi o civilima i da takvim postupanjem mogu nastupiti povrede i teška ranjavanja.
Taj napad je imao za posljedicu lišavanje života 25 civila i bebe starosti 2 dana čiji posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni. Usljed dejstava ispaljenih zrna jedan civil je zadobio teške i lake tjelesne povrede, pet ih se uspjelo spasiti dok je paljenjem kuće uništena imovina Adema Omeragića.
Na osnovu odredbi člana 198. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, oštećeni u ovom predmetu su sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu.
